IZNAD 9. KATA

 

Igor Šeler je već nekoliko izloženih serija fotografija posvetio gradu u kojem je rođen i živi. Prema mjestu stanovanja, on Zagreb doživljava i oslikava od ruba – njegove donedavne periferije – prema središtu. 

Prizemljene poglede i neposrednu okolicu obiteljske kuće u Donjoj Kustošiji, koju čuva jedan pas i gdje sa svojom boljom polovicom podiže i odgaja dva potomka, uskoro zamjenjuju ortogonalne visinske vizure rijeke Save.

U posljednjim i ovdje izloženim radovima na njegovim fotografijama arhitekture pronalazimo dominantne – najviše i najveće – obrise Zagreba na horizontu. Dovoljno istaknute u krajoliku da bi ih i ptica u letu, tražeći povišeno odmorište, nedvojbeno zamijetila. Kao asocijacija, pada mi na pamet detalj  fascinantnog planetarija Tehničkog muzeja Nikola Tesla, u kojem se obrubom kupole, na koju se projicira noćni nebeski svod, prostiru siluete zagrebačkih najprepoznatljivijih građevina. Prizor sažimanja urbane strukture u silueti, u stvarnosti praktički nevidljiv u Zagrebu, sačinjen je prema uzoru na najočitiji i najpoznatiji primjer obrisa grada na horizontu – prepoznatljivi skyline New Yorka.

New York, osim bogatih ulaganja u urbanu aglomeraciju, takav ikonički prizor posjeduje i zbog iznimnog geografskog položaja, koji je nametnuo širenje u visinu još od 1930-ih godina, kada su na otoku Manhattanu izgrađene više od 300 m visoke zgrade Empire State Building i Chrysler Building.  

Nije slučajnost da se tako i kod nas za planirane novogradnje u visinu spominjala sintagma „zagrebački Manhattan“. Za najveće urbano središte i glavni grad Hrvatske, arhitektura koja značajnije zadire u nebo dugo je bila više iznimka nego pravilo. Tako postoji čak i više od trideset godina star vic, u kojem Spiderman skoči na Cibonin toranj i razočarano promrmlja: “A kud ću sad?“

U povodu Univerzijade dovršen Cibonin toranj, doista je bio poprilično usamljena, gotovo 100 metara visoka točka na uglu Kranjčevićeve i Savske ceste, i skok do Zagrepčanke, Richterovih Raketa ili čak do Bolleove katedrale, predstavljao bi previše i za superjunaka. Tada, ne tako davne 1987. godine, Zagreb je unatoč uvriježenom mišljenju imao značajnu količinu, doduše podosta raštrkanih, poslovnih i stambenih nebodera. Samo je arhitekt Slavko Jelinek, najpoznatiji po Zagrepčanki, projektirao 37  nebodera koji su sagrađeni u Zagrebu.

Prema definiciji, neboderi su građevine od 10 ili više katova, a grad s najviše nebodera u Hrvatskoj, upravo je Zagreb. Nedavno izgrađen 115 metara visok Dalmatia Tower u Splitu odnio je Zagrebu primat najvišeg nebodera u Hrvatskoj. Do 2024. g. u Zagrebu je predviđen dovršetak gradnje nebodera Jarun panorama koji bi trebao dosegnuti čak 150 m.

Starija klasifikacija nebodera podrazumijevala je i niže građevine pa se za prvi neboder u Hrvatskoj često uzima zagrebačka Loewyeva visoka kuća, odnosno poslovno-stambena zgrada Radovan s 9 katova u Masarykovoj, izgrađena 1934. Iblerov neboder najstariji je u Zagrebu. S taman 10 katova, popularno ga se zove i “Drveni neboder”. Sagrađen je 1958. godine prema projektu arhitekta Drage Iblera. „Neboder“ na glavnom gradskom trgu, poznat i kao „Neboder Ilica 1“ podignut 1959. sa 70 m visine bio je najviša građevina u tadašnjoj državi. Sedamdesetih godina podignute goleme novozagrebačke stambene zgrade Super Andrija u Sigetu (1973. , 53 m) i najveća stambena zgrada u Zagrebu Mamutica (1976., 60 m ) u Travnom, koje se također ubrajaju među stambene nebodere, iako im dužina premašuje visinu. Chromosov neboder (visok 60 m), izgrađen je 1989. godine, a nakon Domovinskog rata izniknuli su  HOTO business tower (2004., 64.5 m),  Eurotower (2006., 94/96 m) i Zagrebtower (2006., 81 m), Sky Office Tower  (2012., 81 m), Poslovni centar Strojarska (2015., 96 m) i 2020. vojni neboder MORH-a, službenog imena “Vukovar”.

Među starijim primjercima visokih zgrada, Šelera privlače Richterovi neboderi ili Rakete (1968., najviši visine 70 m), Kockica (1968. , 50 m), Vjesnikov neboder „Čokoladni toranj“ (1972., 67m) i Zagrepčanka (1976, 94,6 m – s krovnom antenom 109 m),  koje fotografira bespilotnom letjelicom tražeći u Zagrebu obrise velegrada. Neki primjerci iz ove skupine previše su inkorporirani u stari Zagreb i ne ulapaju se u njegovu viziju „Futuropolisa“. Za pretpostaviti je, vidjevši Šelerove fotografije, da je upravo ovdje razlučiv sukus njegove potrage u Zagrebu. Naznake razvoja grada budućnosti od čelika, stakla i betona, koji se podiže nesmiljeno u visinu, sa širokim žilama kucavicama u obliku beskonačnih prometnih smjerova i petlji sa brojnim trakama te sjajnim željezničkim tračnicama koje poniru pod zemlju i izlaze iz nje na drugom kraju grada. U monokromatskom izdanju fotografije su uspješno lišene zavodljivog šarenila svijeta, a postignuti su prizori naglašenih opsega, oblika, nijansi i tekstura.  Šeler snima gotovo cijelu nabrojanu skupinu nebodera izgrađenih od 1990-ih. Vješto traži položaj za određene kompozicije da bi ostvarenja „visoke“ arhitekture postavio u međusobne odnose. Ponekad je rezultat ovog „višeglasja“ kontrapunkt, katkad je to harmoničan odnos. Zavlači se sa svojom „letećom kamerom“ u međuprostor odvojenih elemenata arhitektonskih ostvarenja ostvarujući tako komunikaciju s novim objektom. U nekim je slučajevima točka njegova interesa sam početak grada naspram kraja prirode.  Ili obratno. Tlocrtno su prikazani i „urbani vrtovi“ Sloboštine, koji ujedno i avangardno i retrogradno, provode reviziju namjene urbanog prostora povratkom u ruralno. Kraj grada i početak prirode. Nezasitni se grad pretvara u plodno selo. Ostaje nam da još doživimo, hoće li u Zagrebu nicati novi „urbani vrtovi“ ili će naš Metropolis ipak postati bogatiji za još koji neboder. 

Filip Beusan